Françoise Hardy: All Too Human

isječak iz f-pop anamneze

Aug 07, 2024

Françoise Hardy je originalna pop-kulturna ikona. S Brigitte Bardot, Annom Karinom, Catherine Deneuve, Jane Birkin i France Gall stvorila je šezdesete u Francuskoj. No njezin utjecaj odavno je nadišao okvire krhke francuske ljepote. Jedina je na ovom popisu koju pamtim najprije po glasu, a zatim po šiškama.

Françoise Hardy sam počela slušati prvog listopada 2012. godine. Znam to jer to zna moj lastfm profil. Tad sam imala 19 i bila u Zagrebu na drugoj godini fakulteta. Nisam imala puno prijatelja i dobrovoljno sam ostala bez dečka koji mjesec ranije. Moj se život tada sastojao od uglavnom fiktivnih trenutaka hranjenih intenzivnim neizraženim osjećajima i silovitim gutanjem filmova. Dnevno bi pogledala dva do tri. Nije da se sjećam, ali svi podaci upućuju na to da sam Françoise prvi put čula u Wes Andersenovom filmu Moonrise Kingdom. Možda zato čuvam tu kino ulaznicu.

Hardy je u međuvremenu zasjela na 12. mjesto na mom popisu najslušanijih izvođača, prema lastfmu. Nije to bio prvi put da volim glazbu na meni nerazumljivom jeziku, ali je nemati opsesivnu potrebu da saznam o čemu se pjeva bio nov osjećaj.

Françoise je umrla u lipnju ove godine, a ja sam u srpnju pročitala engleski prijevod njezinih memoara neobičnog naziva: The Despair of Monkeys and Other Trifles. U prijevodu, „Očaj majmuna i druge sitnice“. Znam, čini se besmislenim.

Prije nego sam pročitala knjigu, pročitala sam njezine recenzije. Jednu sam i zapamtila. Napisao ju je Rodney Pyne iz Australije. U trenutku zapisivanja osvrta na knjigu on je već 45 godina čuvao Françoisino glazbeno nasljeđe, učinivši ga „dijelom svog mentalnog namještaja“. Piše da je u njenom glasu čuo sve krajnje ženske kvalitete, a po njemu najvažnija bila je tajnovitost. No njezine memoare nije preporučio. Za njega je Françoise bila previše čovjek, „all too human“. U njezinu narativu nije primijetio ništa što bi potpirilo njegovu maštu i produbilo idolizirani misterij.

Mene je ta recenzija lagano prelomila. Vraćala mi se u misli tjednima, kao da ju je meni osobno dao. Pitala sam se nisu li sve žene na kraju krajeva samo ljudi? Zašto ih to čini nezanimljivima? Zašto život koji je nadahnuo glazbu kojoj se divi, po njemu, nema vrijednost? Jesu li i drugi muškarci koji su čeznuli za Hardy, a među njima i svi Beatlesi, Stonesi, Bowie, Dylan, Nick Drake, etc. zapravo čeznuli za nekom egzotičnom francuskom fantazijom, ne zamarajući se ni najmanje o čemu je i zašto pisala i pjevala?

Tijekom čitanja shvatila sam da ni sama nisam znala ništa o tome.

U memoarima se Françoise sjeća svog djetinjstva i javnog života, ali najviše govori o svom unutarnjem životu, slici koju ima o sebi i sjeni nepripadanja koja ju je pratila čitav život. Bila je izvanbračno dijete i odrasla je u siromaštvu uz dominantnu i posesivnu majku, kasnije shizoidnu mlađu sestru i baku, čiji je odnos prema njoj bio daleko od idiličnog. Kao tajna kći svog bogatog oca, prikrivenog homoseksualca, sazrijevala je u limbu nesigurnosti, nemoćna u želji da pokaže interes za ono što je druge zanimalo. Njezin svijet bile su knjige, filmovi i glazba.

Kolegu glazbenika i glumca Jacquesa Dutronca upoznala je kad je njezina karijera već krenula uzlaznom putanjom, a njihova dugogodišnja veza obilježena je Dutroncovim javim aferama, koje je Françoise često imala priliku promatrati na velikom platnu. Zajedno su imali sina Thomasa, a rastali su se tek kada je Françoise i sama zavoljela drugoga muškarca, koji se u memoarima ne spominje imenom. Françoise i Jacques su imali neuredan, ali neobično postojan odnos i do kraja života ostali su privrženi jedno drugom.

Ona Dutronca opisuje kao iznimno karizmatičnu osobu, veliko nadahnuće i za nju i za druge, ali on u njezinim memoarima, suprotno očekivanjima, ne uspijeva zaživjeti kao čovjek od krvi i mesa. Puno pristupačniji čine se njezini poznanici i prijatelji, sve odreda živopisni ljudi iz različitih pozadina, različitih nagnuća, često potpuno suprotni njoj. Neovisno o njihovom mitskom statusu, uz pomoć vlastitih spoznaja o psihologiji i astrologiji, opisuje ih slaveći njihovo postojanje u svom nesretnom životu.

A bio je nesretan. Teško je izvesti drugačiji zaključak, slavi i njezinim čarima usprkos. Svi muškarci njezina života puštali su da ih čeka i gotovo sve su njezine pjesme proizašle iz očaja koji je to čekanje porodilo. Između svakog vrhunca, čekanje.

Knjiga zapravo nosi ime stabla. Araucaria Araucana, čileanski bor, kolokvijalno „očaj majmuna“. U posljednjem ulomku autobiografije Françoise kaže da ne zna privlači li je to neobično drvo zato što je gotovo član njegove obitelji ili zato što je podsjeća na muškarce koji su u njoj izazivali očaj. „Oni također odvraćaju ljude od približavanja tako što se čine nedostupnima ili bacajući trnje. Krhki kakvi su bili, jesu li mogli drugačije?“ Tim riječima završava svoju priču. Posljednje riječi njezine priče su o njima.

Tako je Françoise živjela; posredno, u tuđim osjećajima. Bila je poznata a skrivena, željena a odbačena, zarobljena u ljubavi koju je od gutanja unutarnje praznine spašavala samo glazba. Tajna koju Rodney nije htio prihvatiti je to da je jedna od najprivlačnijih žena svog vremena, suvremenica i prijateljica vrhunskih umjetnika, iznimno produktivna i cijenjena, živjela u strepnji, sramu i sama, čekajući, čekajući.

Kad se sve zbroji i oduzme, moje iskusto čitanja tih memoara suprotno je Rodneyjevom. Tek sada znam zašto volim njezine pjesme i zašto je rado imam u životu. Kao i ja, ona je vjerovala da je glazba medij za onostrano. Kao i ja, nije voljela putovati, nije vjerovala da je lijepa, nije voljela nositi nakit. Imala je nizak tlak, pratili su je kronični problemi s probavom i bila je alergična na komunizam. U drveću je vidjela muškarce koji su je ostavili, a jedno od najranijih iskustava ljepote vezala je uz balet. Da smo se kojom prilikom srele, mislim da bi imale o čemu razgovarati. Možda i o majkama, sestrama, očevima. Tek sada kada znam sve to o njoj s pažnjom slušam što mi želi reći.

Françoise Hardy bila je sramežljiva zvijezda u zlatnom dobu popularne kulture – dok je televizija još bila kreativna, filmovi novi, a glazba uzbudljiva. Priču o sebi u vlastitim memoarima izgradila je oko drugih, a ne oko svoje privlačnosti i interesa koji je izazivala (i još uvijek izaziva), premda je lako iščitati da je ostavljala intenzivan dojam na muškarce, posebno strance. Imala je fantastičan život, ali živeći u svojim strepnjama nije mogla živjeti u njemu. Sada kada je gotov o njoj govore kao o djevojci u koju su bili zaljubljeni Dylan, Bowie, Clapton, Beatlesi i Stonesi. I nakon njezine priče, njihova priča. Kao da je na kraju ipak bolje biti zagonetna beštija, nego očit čovjek.